Pismo prijateljici; apel vlastima; jecaj tuge; poziv upomoć

Jučer su im uzeti životi, danas pišu o tome, sutra će se groziti te strašne tragedije, prekosutra će pričati, a za pet dana desit će se nova tuga koja će zasjeniti ovu koju osjećamo danas zbog preranog gubitka dvije kolegice i prijateljice, dvije mlade i čiste duše čiji osmijesi više ne krase ovaj okrutni svijet u kojem živimo. Život se nastavlja, borba još uvijek traje.

Ali ne smijemo dopustiti da se zaboravi i zametne. Ne smijemo dopustiti da se ne dogode promjene i ne smijemo otvoriti vrata novoj nesreći, novoj tragediji, novoj smrti.

Emina Basara, pjesnikinja, studentica Filozofskog fakulteta u Sarajevu napisala je na svom facebook profilu pismo svojoj preminuloj kolegici i prijateljici. Tražeći tračak utjehe u svome pisanju, ona se sjećala, krivila, opominjala i tugovala riječima upućenim svima koji žele da ih zaista čuju!

“Moja Selma, nisam ja ništa bolja od tebe pa su se Gore Negdje dogovorili da mene ostave, a tebe uzmu. Preko tog pješačkog prelaza koračam i ja svakodnevno. Sretna, tužna, ljuta, razočarana, s brigama u torbi, u glavi. Idem na isti fakultet na koji si i ti, sve s mislima da ne razočaram roditelje i sebe, jer oni tamo negdje vjeruju u mene i vesele se svakom mom uspjehu, a i ja silno želim da ostvarim svoje snove.
Ja i još hiljadu različitih duša. Svaka čista baš kao tvoja.
Pišem ti Selma i potajno se nadam da ćeš pročitati, jer zgrčeno mi tijelo od momenta kada sam saznala da je ono tjelašce na fotografiji, prekriveno bijelim ćebetom zapravo tvoje. Ne vjerujem. Srećemo se svako malo. Čitam vijesti i polako odustajem od svega što danas trebam. I sjećam se srednjoškolskih dana. Bilijara u Dinu prije i poslije škole. Uvijek ću se sjećati tvog umiljatog glasa i tvoje mile pojave baš kao i svako ko te poznavao. Tvoje slušalice i uvijek Bajaga na plejlisti. Moja Selma, ti si naš žig. Naša opomena. Uzeli su te, ne pitajući. Tražit ćemo istinu i pravdu ako to oni, koji trebaju uraditi, ne urade. Glasno, kisnući, sa suzama u očima. Ima nas, biti će nas.
Selma, Edita … neka vam je laka crna zemlja, kišom okupana, bosanska, a roditeljima i ukućanima razuma i snage, ako je to uopšte moguće.”

Večeras su se građani Sarajeva okupili ispred zgrade parlamenta kako bi odali počast djevojkama, žrtvama nepažnje i nezainteresiranosti organa vlasti.

Postavlja se pitanje: Koliko bi se još života trebalo ugasiti za jedan pravedan i siguran svijet?