“Ćelava pjevačica” o modernom dobu
Jedno od najvećih djela drame apsurda, “Ćelava pjevačica”, izvedena je u BNP-u Zenica 19.10.2017. godine.
Ćelava pjevačica, predstava Narodnog pozorišta Mostar, govori o savremenom dobu, progovara o elitama tog doba, te njihovim obrascima ponašanja i djelovanja. Ova predstava prikazuje i dijelove svakodnevnog života kod ”običnih ljudi” i njihovu izgubljenosti u svijetu u kojem žive.
Kao i Jonesko, mi, ekipa predstave željeli smo kroz ‘Ćelavu pjevačicu’ efektom ‘čudnovatog’, ironijom, non-sensom, karikaturom izraziti svoj protest protiv društva u kojem živimo i stanja u kome se nalazimo. ‘Ćelava pjevačica’ ismijava nepresušnu potrebu naroda da stalno govori, o svemu ima mišljenje i bude u toku svih dešavanja – najčešće i najbanalnijih. Govor se dovodi do apsurda. Riječi gube smisao. Misao devalvira. Sve dok glas izlazi iz grla govor ne prestaje. I tako u nedogled. A svaki vid akcije, djelovanja izostaje. I to neko koristi. Jedni iznutra, drugi izvana. Da li govorim o životu ili o predstavi? Svejedno. Na žalost, Joneskov besmisao nigdje nije smislenije postaviti nego u Mostaru. Vođena mišlju da će neki novi klinci po prvi put vidjeti Joneskov komad u teatru i možda biti isprovocirani njime (kakogod) te odluče se, konačno, na neki vid djelovanja. To je jedini način izlaska iz apsurda koji živimo, zapisala je o predstavi rediteljica Lajla Kaikčija.
U razgovoru sa glumicom Majom Zećo saznali smo nešto više o samoj tematici predstave. Razgovor možete pročitati u nastavku.
1. Sa kojim se apsurdima srećemo u predstavi Ćelava pjevačica?
Predstava Ćelava pjevačica već je dobro poznat svijetski hit. Najviše smo htjeli pokazati probleme međuljudskih odnosa, dosta smo ismijavali novu savremenu elitu, od toga kako se ponašaju, kako komuniciraju jedni sa drugima do prikazivanja laži i neiskrenosti među njima. Kroz sve ove situacije protkan je apsurd, neizbježan je bio.
2. Bavili ste se i kulturom slušanja, kakvi smo po tom pitanju?
Vrlo smo površni, svako gleda sebe i to kako će ispričati svoju stranu pirče bez da se osvrćemo na onoga s kim komuniciramo. Uopšte nas ne zanimaju ljudske priče, zanimamo samo sami sebe i naši problemi su najveći i najteži. Vrlo smo sebični postali i sve sebičniji i sebičniji postajemo.
3.Možemo li klasična djela staviti u kontekst današnjice, a da to funkcioniše?
To nije nikakav problem, to se danas stalno radi. Mislim da se sve više u evropskom teatru vračaju klasična djela. Ono o čemu su pisali klasični pisci prosto se i nas tiče danas. Imam osjećaj da se nikada ništa nije promijenilo i da su uvijek prisutni isti problemi samo kako vrijeme prolazi oni se drugačije manifestuju.
