Ljubav će kroz nijanse spasiti svijet
Zaboravim nekad čekati. Pogotovo u ovom haosu u kojem se svijet nalazi. Haosu u kojem svi postaju samo olupine snova i bezuspjelih pokušaja pretvaranja savršenog života. Lažu sami sebe da imaju kontrolu života u svojim rukama i da je sve u savršenom redu. U savršenom redu dok se slojevi havarije oko njih gomilaju. Zar je toliko loše voljeti haos? Prigrliti ga i priznati sam sebi da i kad sve stane, nešto ipak ide. A sve je stalo. Na trenutak ljudi su postali tako mali, tako beznačajni, sitni u odnosu na svemir koji nas okružuje. I opet ni to nije dovoljno da shvatimo da čekanje Godoa je uzalud. Ne vrijedi samo čekati i čekati. Pretvarati se, glumiti život na društvenim mrežama dok nam on tako lagano bježi iz ruku. Treba ga živjeti, i to sasvim. I kad stane, i kad bježi, i kad je teško i nemoguće. Samo tad je sve moguće i jedino stvarno. A ima li ljepše stvarnosti od one koju obojiš iskrenim osmijehom koji odjekuje i kad sve utihne.
Čekanje Godoa je lijepo, samo kad znaš da će taj Godoa doći. U suprotnom, ideš, ganjaš i tražiš ga. Nađeš i ugrabiš sve nedočekano i prisvojiš u svom srcu. Prosto je. Samo kad se čovjek usudi da pobjegne sam od svojih okvira, od svojih strahova, od velikih očekivanja i prigli svoj haos. Kad uvidi neisforsiranu ljepotu u samom sebi i zavoli život u njegovom jutarnjem izdanju, obasjanog suncem i mirisom rose. Samo da dopustimo sebi da pogriješimo. Dopustimo i oprostimo sebi te greške. Jer ponekad treba kročiti pogrešnim stazama, poljubiti pogrešne usne i zavoljeti prolazne ljude. Treba biti i slomljen i povrijeđen, ljut i poražen. Samo tako možemo uvidjeti ljepotu u bolu, sreću u prolaznosti i ljubav u sebi. Samo tako možemo spoznati kojim putem naše srce želi da leti, u koji zagrljaj naše tijelo da pada i koje je to nebo sigurnosti naših života. Toliko je prosto. Kad bi se samo usudjeli pomjeriti se s fotelje, otvoriti vrata svoga haosa i zakoraciti u neistraženo. I povjerovati. Povjerovati da je strah iluzija i da sve mogućnosti leže upravo u našim rukama. Ne treba ih čekati. Tu su odavno, treba ih samo otkriti. I dopustiti sebi da poletimo, da ukrademo dašak neba, osjetimo vjetar u kosi, pobjegnemo od haosa sivila u haos boja i haos ljubavi. Držeći za ruku sve što volite sa vjerom i nadom u srcu. Sve je haos, ali ljubav će kroz nijanse spasiti ovaj šugavi svijet. Zato se ne bojim, već volim, smijem se jednim očima boje krova svijeta, grlim jedan haos svemira i vjerujem da je sve onako kako treba da bude. Jer mir je tu. Jer puštam ljubavi da me se dočepa. A Vi, kako ste?
