Active preporučuje: Milk

Osvrt na film „Milk“ bih započela pitanjem: Šta smo do sada promijenili u svom životu?

Film „Milk“ je veoma zanimljiv, poučan i kvalitetan, a za njegovu rediteljsku palicu zaslužan je Gus Van Sant, koji je film planirao još od 1992. godine kada je potpisao ugovor za Warner Bros – nažalost taj projekt nije uspio zbog nesuglasica. Sljedeće planiranje filma počelo je 2007.godine, dok je sceniranje počelo 2008. godine u San Franciscu. Kako je i sam film režiran retrospektivno, dakle pogledom u prošlost, te scenarijom koji je satkan od stvarnih prizora i scena koje dodatno upotpunjuju i obogaćuju čitav film –  s toga sam i ja odlučila da ovaj svoj osvrt povezujem sa scenama iz filma i stvarnim životom Harvey-a Milk-a.

Harvey Bernard Milk je rođen 22. maj 1930., a preminuo je 27. novembra 1978. godine. Bio je američki političar i prvi otvoreno gay izabrani funkcioner u historiji Kalifornije, gdje je izabran u Odbor supervizora u San Franciscu; politika i aktivizam nisu bili njegovi rani interesi; igrao je nogomet i pjevao u operi u srednjoj školi Bay Shore. Kao i njegov brat Robert –  radio je u robnoj kući Milk's. Nakon što je 1951. diplomirao na New York Državnom koledžu za učitelje, Milk se pridružio američkoj mornarici, posluživši kao instruktor ronjenja u bazi u San Diegu u Kaliforniji, za vrijeme Korejskog rata. Nakon otpuštanja 1955. godine, Milk se preselio u New York City, gdje je radio raznovrsne poslove, uključujući učitelja u javnim školama, saradnika u produkciji nekoliko značajnih broadwayskih mjuzikla, analitičara dionica i investicijskog bankara na Wall Streetu. Ubrzo se umorio od financija i sprijateljio se s gay radikalima koji su posjećivali Greenwich Village. Također, on nije bio otvoren za svoju seksualnost niti prema građanskom aktivizmu do svoje četrdesete.  1972. godine,  Milk se preselio iz New Yorka u distrikt Castro u San Francisku usred migracije homoseksualaca i biseksualaca. Iskoristio je rastuću političku i ekonomsku moć da promovira svoje interese, te se bezuspješno kandidovao tri puta za političku funkciju. Milkove kampanje pružile su mu sve veću popularnost pa je 1977. osvojio mjesto gradskog funkcionera.

Rečenica koju je Harvey izjavio na početku filma, a koja mi je ostala u pamćenju jeste: „Imam četrdeset godina i ništa nisam uradio da se time ponosim.“ Ovo je rečenica koju svako od nas treba da primjeni u svom životu, i da se zapitamo šta smo uradili sa svojih dvadeset i kusur godina ( ili koliko već ko ima), i šta možemo uraditi u budućnosti.

No, da li će Milk doživjeti pedesetu godinu?

Njegova pobjeda nije bila samo pobjeda za prava homoseksualaca; falsifikovao je koalicije širom političkog spektra. Od starijih građana do sindikalnih radnika, Harvey Milk promijenio je samu prirodu onoga što znači biti borac za ljudska prava i postao je, prije svoje prerane smrti 1978., junak svim Amerikancima. Tokom posljednjih osam godina svog života, Milk i njegov ljubavnik Scott Smith preselili su se u San Francisco, gdje su u srcu grada pronašli mali objekt i otvorili radnju Castro Camera, koji je bio kvart radničke klase. Zatim, uz podršku Scotta i novih prijatelja, Milk glavom upada u vode politike.

Nakon toga, Milk se organizuje te kupuje lični tronožac i staje na kutiju s oznakom “SOAP”. „Uspostavio je savez koji uključuje liberale, sindikate, dugovječne radnike, učitelje, latinose, crnce i ostale sa zajedničkim stvarima. Razvio je osjećaj za publicitet. Postao je vatreni orator.“ Već poznat kao gradonačelnik ulice Castro, osvojio je javnu funkciju.

Scott ga napušta, jer ne može podnijeti naprezanje neprestanog izbora. Kasnije će Harvey pronaći novog ljubavnika, Jacka Luru (Diego Luna) – koji će se se osjećati usamljeno, te će izvršiti samoubistvo. Kako Harvey postaje iskusniji politički aktivan, on postaje pametniji u tome kako smanjiti ugovore sa protivnicima. Uči kako da baci svoju težinu, kako premještati homoseksualna pitanja na političko tržište i vraća jezik identitetske politike iz etničkih interesnih grupa s desne strane: njegovi ljudi ne vole da ga nazivaju “queerima”, rekao je Danu, Baš kao što Danski Irci katolici ne vole da budu označeni “mick”.

Milk je služio gotovo jedanaest mjeseci na dužnosti, tokom kojih je zagovarao prijedlog zakona o zabrani diskriminacije na javnom mjestu, mjestu i zapošljavanju na temelju seksualne orijentacije. Supervizori su prijedlog zakona donijeli glasanjem 11-1, a gradonačelnik Moscone potpisao ga je u zakonu. Nakon toga, 1978. na Milka i gradonačelnika Georgea Mosconea je izvršen atentat od strane kolege Dan White – glumio ga je Josh Brolin – konzervativac s kojim je Milk bio prijateljski nastrojen i razgovarao o političkim ugovorima, ali koji je bio ljubomoran na  Milkove velike javne uspjehe, a za koga Van Sant sugerira da se mučio s vlastitom neriješenom seksualnošću. White je prije atentata podnio ostavku kako bi preuzeo privatnu firmu, ali taj je pokušaj na kraju propao i pokušao je vratiti svoj stari posao…

Milk, uprkos svojoj kratkoj karijeri u politici, postaje ikona u San Franciscu i mučenik u gej zajednici. 2002. godine proglašen je “najpoznatijim i najznačajnijim otvorenim LGBT zvaničnikom ikad izabranim u Sjedinjenim Državama”. Anne Kronenberg, njegova posljednja menadžerica kampanje, napisala je o njemu: „Ono što je Harveyja izdvojilo od tebe ili mene je taj da je on vizionar. Zamišljao je pravedan svijet u svojoj glavi, a onda je krenuo da ga stvori za stvarnog, za sve nas.“ Milk je posthumno nagrađen predsjedničkom medaljom za slobodu 2009. godine.

Ono što bih još izdvojila jeste to što je Milk morao promijeniti svoj izgled, tj. način oblačenja kako bi ga ljudi „ozbiljnije“ shvatili i prihvatili – no, Milk bi se opet vratio svom stilu kada bi držao govor na kutiji „SOAP“. Pored toga, postavlja se pitanje da li ima mjesta ženama u gay zajednici, jer kada je došla djevojka u njihov tim – teško su je prihvatili. To možemo primijetiti i u feminizmu, kada se  postavi pitanje, da li ima mjesta muškarcima u njihovom pokretu. Također, jedan od razloga zašto građani osuđuju gay populaciju, jeste taj što su u djetinstvu više iskazivali ženski rod, što uopće ne mora nužno značiti – neki homoseksualci to otkriju u ranom periodu, a neki kasnije. No, na početku osvrta, mogli ste primjetiti da je Milk igrao fudbal od malena, te je tek svoj rodni identitet spoznao u srednjoj školi.

“Milk” pripovijeda priču Harveyja Milka kao priču o jednom preobraženom životu, pobjedi slobode pojedinca nad progonom države i političkim i društvenim uzrokom. Pred kraj je izuzetan snimak, na kojem se vidi marš od 30 000 ljudi uz svijeće koji doseže koliko oči mogu vidjeti, dok je u gradskoj vijećnici na komemoraciji prisustvovala tek nekolicina. Ovo su stvarni snimci. Emotivno je poražavajuće. A dolazi kao rezultat odluka jednog čovjeka u životu. „Sean Penn nikad ne pokušava prikazati Harveyja Milka kao heroja, i nikada ne treba. Pokazuje ga kao običnog čovjeka, ljubaznog, smiješnog, manjkavog, pronicljivog, idealističkog, žudnje za boljim svijetom. Pokazuje šta takav običan čovjek može postići.„ Za sami kraj željela bih istaći to, da je Milk bio prava osoba na pravom mjestu u pravo vrijeme. „Ponekad je u tačno historijskom trenutku samo potrebno da ustane jedna osoba. Ili da sjedi.“

Tekst: Ajla Mrkaljević

Foto: readme.readmedia.com; focusfeatures.com; viralserv.com