Jel’ da, šta fali što je situacija kakva jest?
Jel’ da, gospodo u foteljama, šta fali pa djeca moraju ustati i organizovati protest protiv vaše vlasti? Jel da šta fali, da se djeci uskraćuje obrazovanje samo zbog njihovog finansijskog stanja? Jel’ da, šta fali što je tamo nekom djetetu, možda udaljenom od vas 2km, a možda i 20km, večeras gladan stomak, a suzne oči? Jel’ da, šta fali što je država to jeste, što ste vi potpisali Konvenciju o pravima djeteta jer, hajde Boga ti, to je nebitan dokument? Jel’ da, šta fali što dječak od 11 godina pješači po nekoliko kilometara, po snijegu i suncu, kroz šumu, da bi došao do škole? Jel’ da, šta fali što nam to jeste vam, omladina odlazi Angeli ili ako su sretni toliko da završe kod Trumpa? Jel’ da, šta fali što je još jedan pristojan gospodin završio među zatvorskim zidovima dok je pokušavao prehraniti svoju familiju sječom drva? Jel’ da, gospodo u sakoima, šta fali što čovjek negdje dalje radi sezonski posao sa minimalnom platom, kod privatnika koji ga iskorištava? Jel’ da, šta fali što tamo neka grupa djece u Zenici, Tuzli ili Sarajevu pokušava promijeniti svijet i održava sastanke po Parlamentu na kojima razglabaju o tome kako za sebe, gospodo, promijeniti svijet? Jel’ da,šta fali što su ta ista djeca, od 13+ godina, zgrožena na slike koje su osvanule na internetu i to znate na koji dan?
Hajde šta fali pa ne znate, vi ipak niste više djeca, ali reći ću vam – na Međunarodni dan djeteta? Jel’ da, šta fali, draga gospodo, što vi ništa ne znate o tim slikama? Jel’ da, šta fali što su dječaci i djevojčice, omladina zavezani za radijatore u Zavodu gdje bi im trebalo biti bolje? Jel’ da, šta fali što ta djeca postoje, ne trebaju državi, to jeste vama, niti ih možete iskoristiti? Jel’ da, šta fali što se 90% od osnovnih dječijih i ljudskih prava ne poštuje u tom Zavodu? Jel’ da, šta fali što su posebni pa tom svojom posebnošću zahtjevaju i posebnu brigu? Jel’ da, šta fali što se u njima možda krije vrsni genijalac, fizičar, matematičar, računovođa, plivač, atletičar?
Jel’ da, gospodo u košuljama, šta fali što je Azra Dedić prošlog mjeseca u Bosnu i Hercegovinu donijela zlatnu medalju sa Europskog prvenstva? A znate šta? Djevojka ima sindrom Down. Jel’ da, šta fali što se o tome ne priča u medijima nego se mora o vama pričati? Jel’ da, šta fali što čovjek, borac iz prošlog rata bez noge, sada sjedi na Trgu i čeka da mu neko da milostinju? Jel’ da, šta fali što njemu i mnogima kao njemu koji su u kolicima nije prlagođen ulaz u mnoge objekte? Jel’ da, šta fali što se jedan dječak željan znanja ne može obrazovati jer neko od vaših nije naredio da se uklone arhitektonske barijere ispred škole? Jel’ da, šta fali što sad jedan tinejdžer sjedi i razmišlja u koju državu da pobjegne, a tek mu je 17? Jel’ da šta fali što se mnogima ljudska prava, određena Ustavom Bosne i Hercegovine, ne poštuju jer bitno je da se vama poštuju zar ne? E pa, gospodo, fali. Mnogo toga u ovoj državi fali osim vas, propalih političara. Propalih ljudskih, savjesnih bića. Bića koja mašu ljudima koji protestuju ispred Vlade kako bi se vi digli sa stolice i poduzeli nešto za djecu koja borave na mjestu gdje im se njihove posebne potrebe ne upotpunjavaju, iako su posebni. Bića koja jedu iz zlatnih kašika dok dječica, zavezanih ruku, čekaju da se neko smiluje i da im krišku hljeba i čašu vode. Bića koja sada vladaju, a u ratu nisu bila tu.
Kako možete slušati dječije krike i plač dok su im ruke vezane? Ispravka, niste slušali, niste čuli. Sumnjam da znate da postoje. Oni su dirnuli državu, njih će se sjećati. I vas će, u to ne sumnjam. Ali vas samo po zlu koje ste nanijeli, djeci i svim stanovnicima ove jadne Bosne. A njih, pa njih će se država sjećati po zlu koje je njima nanijeto. A to nisu ničime zaslužili.
Tekst: Imran Telalović
